kratkome vremenu nakon smrti mučenika, pa predstavljaju prilično pouzdanu građu. Nerijetko sadrže i izvorne sudske zapisnike rimskoga istražnog postupka što jamči vjerodostojnost podataka. Acta o mučenju svetoga Kvirina sastavljena su već u početku 4. stoljeća za vrijeme cara Konstantina. Iz njih iščitavamo da je biskup Kvirin pogubljen između 303. i 305. godine. Poznat je datum njegova pogubljenja – 4. lipnja – (''dan pred lipanjskim nonama''). 
Saznavši da ga u gradu traže vlasti, odlazi kako sam kaže 'nadahnut evanđeljem': ''Kad vas stanu progoniti u jednome gradu, bježite u drugi.'' (Mt 10,23). Uhvaćen je pri pokušaju bijega iz Siscije i vraćen pred područnoga upravitelja (juridicus corrector) Maksima. Unatoč zlostavljanju i bičevanju, starac biskup je ostao ustrajan u vjeri. S obzirom da je smrtnu presudu mogao izreći samo vrhovni carski namjesnik pokrajine (praeses), Kvirina upućuju pod vojničkom pratnjom u grad Sabariju (danas Szombathely u Mađarskoj). Prilikom suđenja u Sabariji, biskup Kvirin odbija prinijeti žrtvu rimskim bogovima, iako zna da se cijena takve odluke plaća životom. Ustrajan je u svojemu opredjeljenju i ne želi se odreći vjere u Isusa Krista, pa ga sabarijski namjesnik Amantius osuđuje na smrt utapanjem. Kvirin je bačen s mosta u rijeku Sibaris (Arrabon) s privezanim mlinskim kamenom oko vrata. U izvještaju o smrti biskupa Kvirina zabilježeno je čudo koje se tom prilikom dogodilo. Naime, nakon što je bačen u vodu, unatoč teškome kamenu za koji je bio privezan, ostao je dugo plutati na površini i razgovarati s prisutnima koji su došli tražiti njegov blagoslov. Da se narod ne bi uplašio od toga prizora, usrdno je molio Boga da potone, što se na koncu i dogodilo. Ostaje također zabilježena njegova znamenita rečenica koju je izrekao: ''Sada tek u pravom smislu izvršujem svećeništvo kada ću samoga sebe prinijeti Bogu za žrtvu!'' 
Mučeničku smrt sisačkoga biskupa Kvirina zabilježio je i sveti Jeronim u 4. stoljeću, a Venancije Fortunat, poznati pisac iz 6. stoljeća, svrstava Kvirina u red sa svetim Ciprijanom, biskupom i mučenikom iz Kartage.
Nakon mučeničke smrti, kršćani su pronašli i izvadili iz rijeke Kvirinovo mrtvo tijelo te ga pokopali u blizini. Kad su prestali progoni, 311. godine je uz rijeku Arrabon sagrađena kapela u kojoj su se kršćani okupljali na molitvu. Nakon 313. godine i proglašenja slobode za kršćane od cara Konstantina, u Sabariji je izgrađena velebna bazilika u koju su preneseni i sahranjeni zemni ostaci mučenika Kvirina. Koncem 4. stoljeća Panoniju su poharali razni ratnički pohodi, osobito Zapadnih Gota i Huna, u kojima su stradali brojni gradovi, a crkve bile razorene. U takvim prilikama kršćani Sabarije odlučiše prenijeti tijelo svetoga Kvirina u Rim. Ne zna se točno kojim je putem putovalo svečevo tijelo, no prema nekim povijesničarima preko Zadra ili Salone, pa čak i otoka Krka, preko mora do Jakina i Rima. U Rimu je Kvirinovo tijelo bilo pohranjeno – in Via Appia – u katakombama, u Crkvi svetih apostola, koja je kasnije nazvana crkvom svetoga Sebastijana. Kada je papa Inocent II. obnovio rimsku baziliku Majke Božje preko Tibera (S. Maria in Trastevere), dao je 1140. godine u svečanoj procesiji u nju prenijeti kosti svetoga Kvirina i pohraniti ih pod glavnim oltarom, gdje su i danas.